Juče sam vam u postu ukratko navela 4 tipa ljudi koji su skloni pojavi anksioznosti.
U ovom tekstu možete pročitati više o svakom tipu – kako nastaje koji tip, do čega vodi i šta je potrebno uraditi.
Ako ste pronašli sebe u nekom od ovih tipova, ništa strašno.
Svi se povremeno osećamo zabrinuto, samokritično, kao da smo žrtve okolnosti, kao da moramo nešto da uradimo perfektno ili nikako.
Problem nastaje onda kada nam neki od ovih obrazaca ODUZIMA OD ŽIVOTA, kada nas ometa u svakodnevnom funkcionisanju ili nas sprečava da napredujemo. Kada životnu energiju koristimo za brigu.
Mnogo zavisi od vaspitanja, poruka koje ste dobili kao deca, uverenja, karaktera.
Vaspitne poruke i kako nastaje koji tip
Čitanjem ovog teksta možete uvideti koje su greške možda pravili vaši roditelji, kako je to vas oblikovalo i istovremeno naučite kako da izbegnete iste greške sa svojom decom ako ste roditelj.
I da, imajte u vidu da NE POSTOJI SAVRŠEN RODITELJ! To bi opet bila težnja ka perfekcionizmu koji ne postoji, koji je iracionalna ideja i težnja.
Grešili su vaši roditelji, grešili su njihovi, grešićete vi, grešiće i vaša deca kada budu roditelji i to je SASVIM očekivano i normalno. Ne kinjite svoje roditelja zbog toga ni sebe ako pravite greške. Ipak, potrudite se da neke stvari promenite ako se pronađete u nastavku.
1) Zabrinuti “ŠTA AKO” tip
Roditelji: “Bolje nemoj, šta ako se to i to desi…?”
Uvek neka katastrofa i neka opasnost.
Poruka koju dete čuje – Skloni se od svake situacije u kojoj nešto potencijalno loše može da se desi. Živi u zoni poznatog, ne ulazu u nepoznato.
Kada ovakvo dete poraste imaće 162512326 i jednu lošu misao pre nego što nešto uradi.
Neće biti siguno u sebe ni u svet oko sebe. Izbegavaće sve što sa sobom nosi i najmanju dozu nesigurnosti jer nije sigurno da ima dovoljno sposobnosti da izađe na kraj sa nepoznatim situacijama.
Neće ni primetiti da mu je mozak podešen na konstantno analiziranje potencijalne opasnosti jer je te poruke upijalo od malih nogu. Negativne misli su postale deo njegovog identiteta i ne kapira da drugi ljudi tako ne razmišljaju non-stop. Samim tim, takav čovek sebe ograničava za napredak i dalji rast.
Briga je okej, svaki roditelj brine ali preterivanje nije okej. Ako ste roditelj, razmislite da li svoje “šta ako” strahove projektujete na decu. Probajte da procenite kada je racionalno, kada nije. Ako vi imate ovaj problem, razmislite da li su vaši roditelji “šta ako” tipovi. I ne krivite ih. Verovatno su i njihovi bili, samo se kod vas zalomilo da to osvestite i menjate. Čestitam. 🙂
Kritičar – uglavnom kritikuje sebe dok su svi drugi uvek bolji od njega.
Roditelji: ” Šta je dobio Mateja? Kako je on dobio peticu a ti trojku? Jel ti ne možeš da naučiš?”
Poruka koju dete čuje – Mateja je pametniji od tebe i uvek je neko bolji i pametniji od tebe, bolje da više i ne pokušavaš i da se jednostavno pomiriš sa tim da nisi pametan i sposoban kao ostali.
Dete koje je slušalo ovakve poruke i koje je sebe vrednovalo po ocenama koje je dobijalo raste u nesigurnu osobu koja je sklona povlačenju i stalnom preispitivanju svojih kapaciteta i sposobnosti.
ALI, sa druge strane može otići i u potpuno drugu krajnost i otići u perfekcionizam “E, sada ćeš videti kako mogu i kako sam najbolji!” što opet nije dobra pozicija za mentalno zdravlje jer to nije autentična želja tog deteta, već samo potreba za dokazivanjem i “kupovanjem” ljubavi i priznanja. U kom će pravcu otići, zavisi od deteta – da li ga kritika i poređenje motiviše, da li mu budi inat ili ga tera na povlačenje.
Postoji još jedna mogućnost, to je da se u detetu javi konflikt. Dobija poruku spolja da nije dovoljno dobro, pametno, sposobno dok u sebi zna i oseća da nije tako. Podjednako su jaka uverenja koja čuje od drugih i njegovo uverenje što može dovesti do toga da ZNA da može više ali jednostavno nema dovoljno energije da to nešto i ostvari. Koliko god da se trudi i dalje nema dovoljno energije da istraje do te tačke do koje ZNA da može. Usput naravno poredi sebe sa svima i shvata da je daleko od njih.
3) Žrtva – oseća se beznadežno i svi drugi su krivi i odgovorni
Roditelji: “Nikada neće biti bolje, vidi šta nam rade…”
Poruka koju dete čuje – Uvek su drugi krivi, ti nemaš moć da svojim trudom, znanjem, zalaganjem, nepristajanjem, akcijom bilo šta menjaš. Ćuti, trpi, ima i gore i očekuj od drugih da bude bolje. Ako nije bolje, drugi su krivi.
Dete okruženo ovakvim porukama raste u mentalitet žrtve. Uvek će mu drugi biti krivi i sebi će uskratiti volju i energiju za napredak i promene jer što da ulaže sebe kad nije u njegovoj moći da bilo šta bude drugačije, uvek je do drugih… Ovo takođe može otići u drugu krajnost kada detetu postaje toliko odbojna uloga žrtve, uviđa je u govoru i ponašanju svojih roditelja da želi da bude sve suprotno od toga. Raste u osobu koja ne ume da traži pomoć čak i kada joj je neophodna. Sve radi sama ali se zbog toga često oseća usamljeno, tužno i napušteno.
4) Perfekcionista – nikad dovoljno dobro
Roditelji: “Petica? Super, to se i očekivalo od tebe. Šta ima dalje da se uči? Ajde spremaj se, idemo na trening pa kada se vratimo učiš za test, moraš da dobiješ peticu, znaš da ti samo ta ocena fali za 5.0”
Šta dete čuje – Ja moram da zaslužim njihovu ljubav i ljubav svih drugih. Samo ako uvek budem uspešan, najbolji i primeran, biću voljen.
Okej. Roditelj se trudi da detetu da sadržaj i to je super. ALI potrebno je imati u vidu i da je to dete individua za sebe. Da ima svoje želje, talente, da nekada želi samo da organizuje svoje vreme i možda ne želi da uvek ima baš sve petice i bude uvek uzoran đak i uvek fino dete kako bi roditelji bili ponosni. Možda ne želi da ide na tenis, možda želi da trenira karate recimo. Na ovaj način dete uči da mora da zadovolji prvo želje svih drugih pa onda MOŽDA svoje i da je vredno kao biće jedino kada je uspešno, najbolje, fino. Živeće za tuđe aplauze a svoje želje uopšte neće ni znati.
Koja su tipična uverenja, ponašanja, razmišljanja ovih tipova?
1) Zabrinuti tip (doprinosi anksioznosti)
Ovaj tip brine oko svega. Uvek je na oprezu, motri i najmanje simptome, čita između redova, čita tuđe misli i uvek dolazi do najgoreg mogućeg zaključka. Ta briga može da se manifestuje dominantno u jednoj oblasti života, npr zdravlje ili ljubav, ali može se manifestovati i na svim životnim poljima podjednako.
Primer 1: Osoba koja je zabrinuti tip i dominantno brine oko zdravlja će i najmanji mogući simptom da proučava, gugla, promeni 10 lekara i kada čuje da je sve u redu, ona i dalje neće biti sigurna da je sve u redu. Paradoksalno, ona se zaista i oseća kao da zdravstveno nešto nije okej – oseća malaksalost, slabost u celom telu, umor, bolove u grudima a suštinski joj sve te simptome zapravo pravi preterana briga i fokusiranost na simptome.
Primer 2: Osoba koja dominantno brine oko ljubavi, odnosno ima strah od napuštanja tražiće i najmanje pokazatelje da se neko “hladi” i da napušta odnos. Postaće preopterećena tim odnosom u toj meri da će partnera zaista ugušiti svojom brigom i partner na kraju stvarno odlazi iako mu to nije bilo u planu. Dešava se samoispunjujuće proročanstvo – “Eto, znao/la sam da će tako biti na kraju.” Osoba je uverena da uvek nalazi partnere koji odlaze dok je u stvari problem u njoj.
2) Kritičar (doprinosi niskom samopouzdanju i samopoštovanju)
Kritičar je deo nas koji stalno prosuđuje i procenjuje naše ponašanje. Stalno razmišlja da li je nešto urađeno dovoljno dobro, da li smo mi dovoljno sposobni, vešti, pametni za nešto, da li smo nešto ispravno rekli, da li nekog nismo uvedili. Ako to analiziranje ponašanja i reči postane preterano, ovo je odlična podloga za socijalnu anksioznost jer to što radimo sami sebi mislimo da i drugi nama rade, da nas svi procenjuju i proučavaju dok je realnost (posebno danas) potpuno drugačija – svako gleda samo sebe. Stalno ste u grču bez ikakvog razloga.
Kritičar ističe svoje mane i ograničenja kad god je to moguće.
Teško mu je da prihvati kompliment bez nekog opravdanja – npr dobije kompliment “Lepa ti je haljina”, umesto samo da se zahvali ona kreće “Kupila sam je na sniženju, i nije nešto ali je bila dobra cena” …dakle, to radi u svim životnim oblastima.
Kada je anksioznost u pitanju, vaš unutrašnji kritičar je taj koji vas omalovažava jer se ne nosite sa simptomima panike na način na koji on očekuje, ubeđuje vas da su svi drugi opušteni, samo vi paničite, omalovažava vas što ne funkcionišete u svom punom potencijal i što su vam potrebni drugi ljudi da se osetite sigurno.
Skloni ste tome da zanemarite sve svoje dobre karakteristike dok mane stavljate pod mikroskop i jedino njih vidite.
Primer: Osoba sprema ispit ali joj ne ide. Kritičar kreće: Ti si nesposobna da spremiš ispit, vidiš da ne možeš da se koncentrišeš. Što uopšte pokušavaš? Uvek su svi bili bolji od tebe. Zašto si uvek takva? Gledaj kako Mara polaže ispite, putuje, druži se dok ti ne možeš ni rečenicu da zapamtiš!
Anksioznost se pojačava, koncentracija je sve gora, uverenje da nije dovoljno dobra i da su svi bolji od nje jača, anksioznost još više raste, samopouzdanje koje je i na početku bilo klimavo još više opada, osoba obećava sebi da će obaviti neke obaveze ali ipak to ne uradi od stresa koji divlja jer glas unutrašnjeg kritičara ne prestaje da priča, osoba gubi i samopoštovanje i eto začaranog kruga.
3) Žrtva (doprinosi depresiji)
Ako osećate da vam je ovo problem prvo na čemu morate raditi jeste promena uverenja. Uskoro ću snimiti video o izlasku iz uloge žrtve. Kada ljudi ovog tipa koji imaju anksioznost, uvereni su da im je stanje neizlečivo i dašta god urade neće imati rezultate. Oslanjaju se na lekove uglavnom jer to je nešto van njih, misle da samo svojim trudom ništa ne mogu da promene. Sa psihološke strane, nije jednostavno raditi sa ovakvim klijentima jer na svako rešenje imaju “DA, ALI…” to što stoji iza “da, ali” je uverenje koje oni ne žele da puste i izgovor zašto ne može da im bude bolje.
Čovek ovog tipa ima jak osećaj bezvrednosti koji se provlači kroz sve životne oblasti. Uvek vidi nepremostive prepreke, stalno se žali, stalno je prisutno loše ili depresivno raspoloženje ali retko kad preduzima nešto jer ne veruje da bi bilo šta moglo da se promeni.
Primeri: “Neću da idem kod psihologa, neću ni sa kim da pričam jer meni nema pomoći. Ceo život je ovako i zauvek će tako biti…”
“Nikada neću biti sposoban da uradim to, zašto uopšte da pokušavam?”
“Da sam nešto uradila povodom toga pre deset godina, možda bi i bilo drugačije. Sada je već kasno.”
“Sve sam pokušala, ništa ne funkcioniše”
DOK GOD STE ŽIVI MOŽETE DA PROMENITE SVE ŠTO VAM NE ODGOVARA.
Tek kada poverujete da možete, tada postoji šansa da promene stvarno i napravite.
4) Perfekcionista (doprinosi hroničnom stresu, iscrpljenosti, anksioznosti)
NIKADA nije dovoljno dobro. Čak i kada nešto uradite savršeno, tu je sledeća stavka koju vidite da nije savršena i trudite se da bude. Zamislite hrčka koji trči u točku – to je perfekcionista. Nikada ne stigne do odredišta (perfekcije) ali zato u međuvremenu troši i svoju energiju i živce i vreme. Okej je težiti velikim ciljevima, sasvim je u redu. Nije u redu da vam se vaša ljudska vrednost zasniva na tome da li sve radite perfektno ili ne!
Ne morate uvek da budete savršeni, savršeno ispravni, savršeno fini, sa savršenom frizurom, savršenom kilažom, savršeno sređenim domom, savršeno spremljenom hranom, savršeni na poslu, savršen prijatelj, partner, majka, otac, sestra, brat.
Umorilo me je i samo pisanje ovolikih polja gde možete od sebe zahtevati perfekcionizam.
Razmislite ZAŠTO ste perfekcionista.
Da li je to samo vaš način a se zaštitite od mogućih kritika pa mislite neće biti kritika ako sve bude savršeno?
Da li ste na taj način jedino bili prihvatljivi roditeljima?
Da li ste samo tada imali njihovu pažnju?
Da li ste samo perfekcijom dolazili do ljubavi?
Razmislite šta je u pitanju i skinite taj teret sa svojih leđa. Možete težiti velikim ciljevima i bez perfekcionizma.
Perfekcionizam vas zapravo samo koči, sputava, blokira da krenete u nove stvari jer “nikad nije dovoljno dobro”
Perfekcionisti imaju VELIKI problem da prihvate da imaju anksioznost jer “Kako ja da imam anksioznost, meni to ne sme da se desi?!” To direktno narušava njihovu sliku o perfekciji, nedopustivo je da se tako osećaju i uporno beže od anksioznosti.
Kad ono, što ti više bežiš, ona te više juri. 🙂
Jer vreme je za promenu, ne za bežanje.
Zaključak:
Sve je ovo MOGUĆE menjati. Zato vam služe psiholozi i psihoterapeuti. Niko se nije naučen rodio, osim ako je bio te sreće da ima baš svesne roditelje što je retkost!
Na VAMA je da ove stvari menjate i prestanete da krivite roditelje ako su negde napravili greške.
Na VAMA je da vi ne prenosite dalje ove obrasce svojoj deci. Sada kada ste ih svesni, nema izgovora da ih ne menjate.
Ovaj tekst, kao i svi tekstovi na ovom sajtu je edukativnog karaktera i nije zamena za odlazak psihologu.
Podelite tekst ako smatrate korisnim.
Dnevnik Transformacije
Ako želite da menjate svoja uverenja preporučujem vam da naručite Dnevnik Transformacije koji u fokusu ima otkrivanje i promenu uverenja, ali i mnoge druge teme koje su bitne za lični rast.
Teme dnevnika su:
– Rad sa Unutrašnjim Detetom (nisam volela ovu vežbu dok je nisam shvatila, danas verujem da mi je ona najviše pomogla)
– Samopouzdanje i otkrivanje lične vrednosti
– Kako nastaju uverenja
– Otkrivanje uverenja
– Otklanjanje uverenja koja nas blokiraju
– Uporedna vežba – ti sada i ti u budućnosti
– Postavljanje ciljeva
– Vežbe zahvalnosti
Ono što je neophodno jeste da zaista želite da radite na sebi i da date sebi vremena za ove vežbe, ne da ih uradite brzinski kolko da ih odradite već da se zaista iskreno posvetite.
Otprilike je potrebno 1-3 meseca da uradite sve vežbe i da se slegnu novi uvidi.
Ako tražite neko brzinsko rešenje ovaj dnevnik nije za vas.
Pišite mi na mejl jzivkovic069@gmail.com za više informacija o devniku.
